Zavičajna zbirka

Svijest o estetskoj i kulturnoumjetničkoj vrijednosti materijalnih ostataka iz daljnje ili bliže prošlosti, nekada je kao i danas poticala pojedince na njihovo prikupljanje. Općenito kolekcionarstvo u svijetu i kod nas staro je koliko i čovjek, što je moguće pratiti kroz povijesna razdoblja. Motivirani najčešće razumijevanjem značaja prikupljene građe različitih stilskih razdoblja i kulturnih slojeva, sakupljči su stvaranjem zbirki očuvali najrazličitije primjere kulturnospomeničke vrijednosti.

Mnoge od njih ukazuju na osobni ukus, stavove i sklonosti sabirača, ali i njihovu težnju da brzinom svakodnevnice prikupljeni predmeti ne budu uništeni ili potpuno zaboravljeni. S obzirom na provenijenciju predmeta one mogu biti zavičajnog ili šireg regionalnog značaja.

Ovako nastale zbirke u vidu ostavština u mnogo slučajeva bile su nukleus novoosnovanih muzeja.

Zavičajna zbirka Pučkog otvorenog učilišta “D. Novak” iz Ludbrega jedan je od vrijednih primjera očuvanosti tradicijskog kulturnog nasljeđa.

Nastala je zahvaljujući naporima gospodina Stjepana Belovića, nastavnika povijesti i zemljopisa u Osnovnoj školi “Dragica Kancijan” u Ludbregu (danas Osnovna škola Ludbreg).

Entuzijazmom, ali i ljubavi prema predmetima pučke provenijencije, gospodin Belović je zajedno s učenicima okupljenim u povijesnoj grupi prikupio niz različitih predmeta i fragmenata iz narodne kulturne baštine ludbreškog kraja. Njihova sakupljačka aktivnost kao koristan i edukacijski poticajan čin započet je školske godine 1964/65., a rezultirao je s preko 260 prikupljenih predmeta.

Njegova dalekovidnost i osjećaj za kulturnu baštinu nije vezana samo uz prepoznavanje objektivne ugroženosti etnografske građe na terenu i nužnosti njezinog smišljenog prikupljanja, što znači spašavanja, već i sprečavanje njezinog iznošenja van granica naše zemlje i, konačno, na mogućnost njezine prezentacije u budućoj Zavičajnoj zbirci”.

Nastali u okviru seljačkih gazdinstava kao tvorevine narodnog rukotvorstva, prikupljeni predmeti svjedoče o prošlosti užeg zavičaja. Najbrojniji su predmeti lončarske proizvodnje s tradicijskim oblicima posuda za pripremu pohranu hrane poput kuhača, cimpleta, kuglofa, octenki i dr., rađenih na nožnom lončarskom kolu. Vrijedan je i čitav niz drvenih pomagala za tekstilnu proizvodnju kao što su vitla, grebeni, preslice, tkalačke dašćice, stupe i dr. Od dijelova kućnog inventara zastupljene su škrinja, ladica, klupice, zibače, lampaši, pomagala za pripremu hrane struganja, lopari, solenke, maslenke kao i predmeti korišteni pri obavljanju različitih svakodnevnih poslova, predmeti od metala i stakla, te primjeri narodne nošnje i obuće.

Fundus zbirke, u cjelini gledano, vremenski se može smjestiti u razdoblje prve polovice 19.stoljeća do sredine 20.stoljeća. Po izvornosti oblika, strukturi, ornamentici i tehnikama ukrašavanja, predmeti ove zbirke karakteristični su za panonski kulturni prostor u kojemu osim izvorno nastalih oblika, pojedini primjerci ukazuju na staroslavensko porijeklo.

Ne manje važan je i odnos gospodina Branka Dijanošića, koji je poštujući vrijednost i trud sakupljača stvorio uvjete njene muzeološke obrade, pohrane i konačno prezentacije. Smještena u prostoru sveučilišta ona je bez sumnje obogatila i oplemenila sadržaj ove ustanove u kojoj je do sada bila pohranjena. Istodobno je njenim izlaganjem u vidu stalnog postava ostvarena krajnja težnja gospodina Belovića i učenika koji su vrijedno prikupljali predmete. Za poželjeti je da se njezin fundus nastavi sustavno dopunjavati kako bi u skoroj budućnosti prerasla u muzejsku zbirku, koja bi javnosti cjelovitije prikazala tradicijsku kulturnu baštinu ludbreškoga kraja.

( Prof. Ljerka Albus, viši kustos )

Centar za kulturu još uvijek obavlja prikupljanje predmeta.

Podijelite ovo: